sklonista
povjerenstva
koordinatori

Posjetite nas na:

fb yt twitter gplus

Javno priopćenje

test trudnocepovodom izjave prof. dr. Ante Ćorušića u Večernjem listu od 18. siječnja 2014.

U cilju točnog informiranja javnosti te sukladno nadležnostima iz Zakona o ravnopravnosti spolova dužna sam upozoriti na neke pravne činjenice, a vezano za izjave prof. dr. Ante Ćorušića iz intervjua novinarki Večernjeg lista Ivi Puljić Šego, objavljenom u Večernjem listu 18. siječnja 2014.

Prof.dr. Ćorušić je, pored ostalog, u intervjuu izjavio: „Ne bih dopustio ni da žene koje žive same mogu ići na umjetnu oplodnju… Zato što mi to nije normalno… Zato što zdrava žena dijete treba pokušati začeti s muškarcem, a ne umjetnom oplodnjom. Za dijete je najbolje da ima majku i oca…“. Na komentar novinarke da „Mnoge žene same odgajaju djecu“, dr. Ćorušić je odgovorio: „Da i hvala im na tome, one su istinske žrtve i patnice, u postotku ih ima puno više od samohranih očeva. Protivim se mogućnosti da se samicama odobri umjetna oplodnja, prvo da bi se spriječili različiti oblici ekshibicionizma, a drugo zato što se tada otvara mogućnost da dvije lezbijke dobiju dijete. Tome se isto protivim, iako nemam baš ništa protiv LGBT zajednice. Nije me briga tko s kim spava, ali sam protiv nametanja takvog stila života.“

Prije svega, neophodno je naglasiti da pravo na medicinski pomognutu oplodnju prema važećem zakonu nemaju zdrave žene, bilo da su u braku ili izvanbračnoj zajednici, bilo da su bez partnera, već žene koje zbog neplodnosti ne mogu ostvariti želju za potomstvom. Medicinski pomognuta oplodnja je metoda liječenja jer su muška i ženska neplodnost klasificirane kao bolesti genitalno-urinarnog sustava prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema. Pod razlozima za provedbu postupka medicinski pomognute oplodnje, u članku 4. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji (NN 86/12) stoji da: „Medicinski pomognuta oplodnja jest postupak koji se provodi tek kada je dotadašnje liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno, te radi izbjegavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete kod prirodnog začeća“.

Osim bračnih i izvanbračnih partnera, prema istom zakonu pravo na medicinski pomognutu oplodnju ima i punoljetna, poslovno sposobna žena koja ne živi u braku ili izvanbračnoj zajednici koja se prethodno liječila od neplodnosti, a liječenje neplodnosti je ostalo bezuspješno ili bezizgledno (čl 10. st. 2.)

Budući da bezuspješnost ili bezizglednost liječenja neplodnosti utvrđuje liječnik specijalist ginekologije i opstetricije s užom specijalizacijom iz humane reprodukcije (čl. 4. st. 2. Zakona o pomognutoj oplodnji), a da „prije provedbe svih postupaka medicinski pomognute oplodnje liječnik, magistar biologije ili drugi ovlašteni zdravstveni radnik bračnim, odnosno izvanbračnim drugovima i ženi iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona obvezan je objasniti pojedinosti postupka, izglede za uspjeh te moguće posljedice i opasnosti postupaka za ženu, muškarca i dijete“,  dovoljna su garancija za onemogućavanje zloupotreba.

Nejasno je što je dr. Ćorušić mislio pod time da bi zabranio medicinski pomognutu oplodnju „samicama“ kako bi se „spriječili različiti oblici egzibicionizma“, jer dovoditi egzibicionizam u kontekst liječenja neplodnosti žena koje žele dijete je uistinu nehumano i suprotno liječničkoj etici, pogotovo stručnjaka koji se bave humanom reprodukcijom. Kao što je neprimjereno samohrane žene nazivati „patnicama“ i „žrtvama“ i njihovom roditeljstvu dati negativan prizvuk mučenja, umjesto afirmativnog priznanja za težak i odgovoran zadatak koji ispunjavaju, često u vrlo teškim uvjetima.

Ustav RH garantira svakome pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom (čl. 58.) te izdvajanje „samica“, odnosno žena bez partnera, iz prava na zdravstvenu zaštitu je diskriminacija temeljem bračnog statusa. Stoga ponavljam da Zakon o pomognutoj oplodnji propisuje da je medicinski pomognuta oplodnja metoda liječenja neplodnosti, a ne metoda začeća za zdrave žene bile one u braku ili ne. Negiranje prava na takvo liječenje ženama bez partnera, suprotno je zakonu i predstavlja diskriminaciju temeljem bračnog statusa.

Smatram da stručnjaci i stučnjakinje koji javno iznose svoje procjene iz pozicije struke, moraju biti svjesni svoje odgovornosti zbog utjecaja svojih izjava na percepciju javnosti. Naime, upravo zbog toga što dolaze od stručne osobe tumače se kao vjerodostojne i služe kao argument prema kojem drugi mogu formirati svoje stavove ili na koje se mogu pozivati.
 

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

Višnja Ljubičić, dipl.iur.

 

Ženama koje žive same, ne bih dopustio umjetnu oplodnju, Večernji list, 18.1.2014.